disanje

Promjena obrasca disanja: Mojih 6 “aha” momenata

Osoban tekst o iskustvu istraživanja osnova – disanje…

Hana Medvesek

9. ožu. 2021 — 4 min read

Što god kreneš vježbati, svi govore o disanju… uglavnom kažu da trebaš disati drugačije nego sad.

I znaš što?

Većinom su u pravu. Promjena obrasca disanja temeljni je korak u poboljšanju bilo kojeg fizičkog aspekta tijela (i fiziološkog, i psihološkog, ali tu nisam na svom terenu).

U teoriji… svima bi nam koristilo da dišemo “dublje” – trodimenzionalno disanje ima nebrojene prednosti.

Ali u praksi… znaš nekoga tko je promijenio svoj obrazac disanja? Jesi li ti?

Ja (donekle) jesam. A mislila sam da nikad neću uspjeti. “Izmicalo” mi je godinama. Nije mi bilo jasno što trebam napraviti, osjetiti, promijeniti…

I onda su se s vremenom počeli nizati “aha” momenti.

💡

Kako to izgleda kad skužiš da si počela mijenjati svoje disanje? Ovdje s vama dijelim 7 doživljaja koji mi se čine najvažniji, u nadi da će nekoga inspirirati na to da ne odustane od rada na disanju i nastavi osluškivati. Kao što ću i ja, jer tome nema kraja. I drago mi je da je tako. Jer se svakim novim otkrićem osjećam sve bolje i povezanije sa svojim tijelom.

1. Uvlačenje trbuha i sloboda ne idu zajedno

Otkad znam za sebe stojim s uvučenim trbuhom. Kombinacija je to tinejdžerske želje da budem mršavija i nespretnih pokušaja da se držim “ravno” i imam ravan trbuh.

*_{Ovo nisam ja. Iako mislim da to nikome nije ni palo na pamet 😀}*

Odmah ću vam reći – dokle god uvlačite trbuh, nećete osjetiti trodimenzionalno disanje. Disat ćete plitko i ograničeno. Treba li onda izbaciti trbuh van, kao što često čujemo?

Nažalost, ni to nije rješenje. Napuhavanje i izbacivanje trbuha nije neka zavidna metoda disanja. Ostaje pitanje – što ako ne trbuh?

2. Dijafragma nije neko mitsko biće

Čula sam riječ dijafragma (ošit) valjda 1000 puta prije nego što sam stvarno osjetila gdje je i kako radi u punom opsegu.

Jadna sva stisnuta i pokunjena, skrivala se kao potrgani kišobran ispod mog prsnog koša. Što ju je davno preplašilo nikad neću saznati.

Ali znam što ju je ponovno prizvalo – puno pokušaja, puno vježbi istezanja za donji dio rebara, opuštanja, disanja s rukama na rebrima tako da ih širim u iza i u stranu…

*_{Ni ovo nisam ja, ali tako ja izgledam kad se umorim od pokušaja “pravilnih” disanja…}*

3. Udah kao plima, izdah kao oseka

Dijafragma je ključna, ali nije sama! Zdjelično dno pri disanju se steže i opušta zajedno s njom. Pri udahu dijafragma se širi prema dolje, a zdjelično dno povlači. Pri izdahu zdjelično se dno steže i pomiče nazad gore, a dijafragma opušta i vraća gore. Nježni su to pokreti i zvuči komplicirano na prvu, a kad osjetiš zapravo je jednostavno…

Udah i izdah prolaze kroz tijelo kao valovi. Udah kao plima, izdah kao oseka.

4. Imam(o) krila!

Kad šećem često promatram svoje disanje. To mi je super spoj za opuštanje. Tako sam počela tu i tamo polagati ruku iza, na donji dio rebara, da vidim širi li se. U ritmu koraka, s rukama na leđima, osjetila sam kao da imam krila koja se šire i vode me naprijed. Kasnije sam to osjetila i u trčanju i bilo je to jedno od najljepših trčanja ikad!

5. Udah počinje dolje

Slično otkriću da se za udah trebam više opustiti, shvatila sam i da disanje ne ide “od gore” nego “iz središta”.

Dogodilo se to u jednoj od nebrojenih sesija dojenja.

Krenula sam samo s promatranjem svog trenutnog daha. Primijetila sam da dišem od glave prema dolje i samo malo zraka dođe do zdjelice… pokušala sam svaki sljedeći udah započeti malo niže – i nekako se zaustavila na središtu tijela, negdje između pupka i zdjelice. Razlika u opuštenosti bila je nevjerojatna.

6. Nešto u meni diše

Na disanju radim i dalje i radit ću vjerojatno uvijek, jer mi je postalo užitak.

💡

Kad ti netko kaže “udahni” – što prvo napraviš? Otkad znam za sebe prvo bi silno povukla zrak kroz nos. Od siline udaha mogla bi osjetiti i da mi se grlo stišće. Džabe mi to… udah nije napinjanje, nego opuštanje. Shvatila sam da kroz opuštanje trebam dozvoliti dijafragmi da se raširi i “uvuče” zrak. Da se disanja događa samo, a daj a opustim grlo, vrat, ramena…i nos.

Zadnja spoznaja i fokus pri vježbanju mi je – maknuti fokus sa sebe. Prestati kontrolirati udah i izdah i paziti na sto stvari te se prepustiti refleksnom disanju tijela.

Možda najteža stvar do sad. Osjetim na par sekundi, pa opet izgubim… nešto u meni diše i ja se želim tome prepustiti.

Tek tada se osjećam kao da stvarno dišem.